Гвозденим Кораком Предака

Šopi u Toplici – tiha seoba u ravnicu i na Radan
Toplica nije nastajala u jednom dahu, niti od jednog korena. Ona je rasla sloj po sloj, kako su se ljudi doseljavali, ukorenjivali i vremenom stapali sa zemljom koju su zatekli. U toj tihoj istoriji seoba svoje mesto imaju i Šopi – ne kao izdvojena zajednica, već kao jedna od stvarnih, lokalno prepoznatljivih struja koje su oblikovale kraj.
Važno je to reći jasno i bez zabluda: Šopi u Toplici nisu došli u istočne, teške planinske krajeve. Njihov prostor su ravni krajevi oko Prokuplje i pitomi obronci Radan planina.
Gde su se naselili – i zašto baš tu
Šopsko naseljavanje u Toplici ima svoju logiku. Ljudi koje je narod nazivao Šopima dolazili su u krajeve koji su nudili zemlju, vodu i prolaznost, a ne zatvorene, surove planine.
Prvo uporište bila je ravnica oko Prokuplja – prostor lak za obradu, blizak putevima i trgovištu. Tu su Šopi dolazili kao ratari i stočari, ljudi navikli na rad na otvorenom i na život uz reku i njive.
Drugo, i možda još važnije jezgro, formiralo se na Radanu, ali ne na njegovim visokim, nepristupačnim delovima, već u slivu Rankove reke, oko Donjeg Statovca, Bubliče i Žitnog Potoka. To je bio prelazni prostor – ni gola ravnica, ni surova planina – idealan za ljude koji su tražili stalno naselje, ali i dovoljno prostora za stoku, voćnjake i šumu.
Odakle su došli
Šopi koji su stigli u Toplicu dolazili su iz šire šopske oblasti istočne Srbije i zapadne Bugarske, u talasima tokom 18. i 19. veka. Nisu dolazili kao jedno pleme niti pod jednim imenom. Najčešće su to bile pojedinačne porodice ili manji rodovi, koji su bežali od nameta, osmanskih pritisaka ili prosto tražili bolju zemlju.
Naziv „Šop“ u Toplici nije bio oznaka nacije, već narodni naziv za poreklo i govor, nešto što se znalo u selu, ali se nije nosilo kao zastava.
Gde ih nema – i zašto je to važno
Jednako važno kao i gde su Šopi bili, jeste gde ih nije bilo.
U istočnim krajevima Toplice Šopa nema.
Ti prostori su naseljavani drugačijom strujom – pre svega Crnogorcima i dinarskim doseljenicima, ljudima naviklim na teške, šumovite i visoke terene. Oni su donosili drugačiji mentalitet, tip kuće, način stočarenja i rodovsku organizaciju.
Mešanje ove dve priče vodi pogrešnim zaključcima. Toplica nije jednolična – i nikada nije bila.
Šta se desilo sa Šopima
Šopi u Toplici nisu nestali – nestalo je samo ime.
Vremenom su se potpuno stopili sa lokalnim stanovništvom:
prihvatili su srpski identitet bez ikakvog otpora,
slavili slave,
ženili se i udavali u okolna sela,
postali „Topličani“, bez dodatnih oznaka.
Danas se šopsko poreklo prepoznaje tek u porodičnim pričama, starim govorima i sećanjima najstarijih, naročito u selima oko Radana. Ne kao nešto strano, već kao deo sopstvene prošlosti.
Tiha istina o Toplici
Priča o Šopima u Toplici ne traži mitove ni preuveličavanje. Ona je važna baš zato što je tiha, realna i lokalno utemeljena. Ona pokazuje kako je ovaj kraj nastajao – ne silom, već dolaskom; ne razdvajanjem, već stapanjem.
Ravnica oko Prokuplja i padine Radana pamte te ljude, čak i kad ih više niko ne zove Šopima. A Toplica, kakvu danas poznajemo, nezamisliva je bez tog jednog, često prećutanog sloja.

Naziv Šopi nije ime naroda u klasičnom smislu, niti oznaka jedinstvenog porekla. To je regionalni i narodni naziv, nastao mnogo pre nego što su se ljudi na Balkanu počeli precizno nacionalno određivati. Sam naziv su retko koristili sami Šopi – najčešće su ga koristili drugi.

Ime „Šop“ davali su im:

gradsko stanovništvo,

osmanska administracija,

okolni narodi i doseljenici,

i to kao oznaku za ljude iz određenog kraja i sa prepoznatljivim govorom, a ne kao etničku etiketu.

Šopi su bili pravoslavni Sloveni, poreklom iz šire oblasti današnje istočne Srbije i zapadne Bugarske, prostora koji se u etnografiji naziva šopska oblast. Taj kraj je vekovima bio na granici uticaja – između Raške, Morave, Trakije i Makedonije – što je i dovelo do toga da se tamošnji svet razlikovao po govoru i običajima, ali ne i po veri ili osnovnom identitetu.

U narodnoj svesti Toplice, naziv „Šop“ se koristio opisno, gotovo svakodnevno: za ljude čiji je govor bio „tvrđi“, naglasak drugačiji, a poreklo vezano za istočne strane Balkana. To nije bila pogrdna reč, ali ni oznaka posebnog identiteta – više orijentir odakle je neko došao.

Važno je naglasiti:

Šopi nikada nisu došli u Toplicu kao „Šopi“.

Dolazili su kao pojedinci i porodice – ratari, stočari, nadničari – a naziv im je naknadno dodeljen u novoj sredini.

Zato su se u Toplici:

brzo utopili u lokalno stanovništvo,

prihvatili ime kraja i sela,

izgubili regionalni naziv već kroz jednu ili dve generacije.

Upravo zbog toga danas nema „šopske svesti“ u Toplici, ali ima šopskog porekla – tiho, nenametljivo i duboko ukorenjeno u ravnici oko Prokuplja i na padinama Radana.